Na predstojećem Festivalu nauke koji će se održati u Beogradu početkom decembra posetioci će imati priliku da vide postavke sa živim životinjama. To je prezentacija naučnika Grega Gejdža (Greg Gage) pod nazivom „RoboRoach“ (Robot bubašvaba) koju će lično predstaviti i „Na čajanci sa Cickom i Mickom“ Biološkog fakulteta. U postavci Robot bubašvaba radi se o teledirigovanoj bubašvabi kojom se može upravljati pomoću određenog mahanizma. Na leđa bubašvabe zalepi se spravica preko koje se mogu kontrolisati njeni pokreti. U postavci o Cicki i Micki radi se o nameri predstavljača da ogledne životinje predstavi kao „voljene ljubimce iz laboratorija“ potpuno ignorišući stvarnost – istina je da je njihov kratak život ispunjen bolom i patnjom proveden u strahu i stresu u tami laboratorija, van očiju javnosti.
Festival nauke je mesto na kome se promoviše nauka, kroz predstavljanje raznih projekata, na zanimljiv i popularan način, što za cilj ima edukaciju na razne naučne teme. To svakako nije mesto na kome se prikazuju besmisleni ogledi i obmanjuje javnost prikazivanjem ušećerene ružičaste slike života oglednih životinja koja nema veze sa stvarnošću.
Da bi Festival ispunio svoju funkciju potrebno je da pored edukativne i etička komponenta bude prisutna. Potrebno je publiku, većinom mladu, zainteresovati za nauku na human, etički ispravan, iskren i naučno tačan način. Važno je kod dece od ranog uzrasta podsticati interesovanje za neuronauke čiji je razvoj važan za lečenje ljudi obolelih od raznih neuroloških i psihijatrijskih oboljenja, ali nikako ne smemo prenebregnuti činjenicu da je kod dece pre svega neophodno razvijati empatiju i humane odnose – zato što su empatija i humanizam osnov zainteresovanosti za pomoć drugima.
Ukoliko se organizatori Festivala ne bi pridržavali ovakvih smernica pri odabiru postavki, govorili bismo o komercijalizaciji ciljeva Festivala i favorizovanju kvazi nauke.
Stoga su udruženja Link plus, Nada za životinje – Riska i Feniks uputila dopis organizatorima Festivala (i g. Gejdžu), u kome zahtevaju da se u postavkama ne koriste žive životinje. U obrazloženju zahteva istakli smo da smo protiv eksperimenata na životinjama i njihovog korišćenja u edukativne svrhe na invazivan i na način koji je štetan za životinje, a u ovom slučaju i za ljude. Smatramo da se u uslovima koji će biti na Festivalu, životinjama ne može obezbediti dobrobit. Protiv smo obmanjivanja javnosti da se život oglednih životinja u laboratorijama predstavi kao život voljenih kućnih ljubimaca, a njihovo ubijanje u ime nauke kao dobrovoljna žrtva. Ovo je podsmešljivo, ironično i neistinito.
U nastavku su naši argumenti protiv RoboRoach prezentacije koje smo uputili organizatorima Festivala i g. Gejdžu
Smatramo da je prezentacija etički nekorektna i obmanjujuća za publiku, a kao posebno loše ističemo njen negativan uticaj na razvoj dece.
1. Približavanje eksperimenata na životinjama deci šteti njihovom razvoju, jer može ometati razvoj sposobnosti empatije, koji se na različitim nivoima odvija kroz čitavo detinjstvo. U tom pogledu, šteta po ukupni razvoj deteta je veća od koristi dobijene eventualnim saznanjima u eksperimentu. Posebno je zabrinjavajuće što je u pitanju ekstremna objektivizacija žive životinje (robotizacijom), uz daljinsku kontrolu njenih pokreta, što može delovati uznemirujuće na decu, ili podstaći na ponavljanje sličnog objektivizirajuće-destruktivnog ponašanja u drugim kontekstima. Ono što je posebno negativno za razvoj deteta je da Gejdžovi projekti sa insektima invazivne eksperimente predstavljaju kao doslovce „zabavne“, umanjujući njihovu štetnost i fatalnost po životinju. Interesantno, Baron-Koenov*, test koeficijenta empatije kod dece, namenjen roditeljima, sadrži izjavu „Moje dete uživa da seče crve ili kida noge insektima“. Pozitivan odgovor na izjavu snižava detetov koeficijent empatije. On kao primer koristi baš beskičmenjake, a ne bliskije sisare, ka čijem povređivanju dete može imati društvenu kočnicu. S druge strane, izjave „Moje dete uživa da brine o ljubimcu“ i „Moje dete se uznemiri kada vidi životinju kako pati“ imaju pozitivnu korelaciju sa razvijenom empatijom.
________________
* Opširnije: McDonald, Messinger, "The Development of Empathy: How, When, and Why", University of Miami
** Sajmon Baron-Koen, profesor na razvojne neuropatologije na Univerzitetu Kembridž i jedan od značajnijih stručnjaka na polju istraživanja empatije i njenih neuroloških korena.
2. Iako se sa stanovišta 3R pravila može smatrati korektnim što Gejdž koristi bića koja su „niže na evolutivnoj lestvici“ u odnosu na, recimo, glodare, problem leži u ciljnoj grupi prezentacije, kao i u njenoj masovnosti. Diskutabilno je koliko su deca, posebno mlađa, sposobna da prave tako jasne razlike između životinjskih grupa. Takođe, dečiji pogled na ovo pitanje umnogome zavisi od okruženja iz koga su potekla; s obzirom da značajan broj ljudi vidi i druge životinje, od glodara, preko farmskih životinja, do čak pasa i mačaka, kao „niža bića“, deca iz takvog okruženja mogu napraviti korak od povređivanja bubašvabe do povređivanja psa (recimo „u naučne svrhe“) mnogo lakše nego što na prvi pogled deluje. Ako tome dodamo činjenicu da je Srbija sredina gde je stopa brutalnog nasilja čak i nad „višim“ životinjama veoma visoka, a onim „nižim“ se praktično ukida status živih bića, postaje jasno da opravdavanje („naučno“ i edukativno) nasilnog čina nad bilo kojom životinjom u takvoj sredini može delovati podsticajno na umnožavanje nasilja prema životinjama i prirodi uopšte.
3. RoboRoach i njegova prezentacija na ovogodišnjem Festivalu nauke zastupaju najmanje dve obmanjujuće tvrdnje:
a) „Ovog decembra spremite se da naučite kako da od bubašvabe napravite robota ...“.
Roboti su mašine. Insekti iz familije Blattodea su živa bića. Zabadanjem elektronskih kola u živo biće svakako se ne dobija „robot“, tj. insekt se ni na koji način ne može predstaviti, ili pretvoriti u mašinu. Pravi „RoboRoach“ bi tako morao biti u potpunosti mašina, ne elektronski kontrolisana živa životinja.
Ovakav pristup zapravo čini kontra-edukaciju, predstavljajući insekte kao mašine, a ne živa bića. Iako još uvek nema definitivnog odgovora na to da li insekti percipiraju bol na način na koji ga percipiraju recimo, sisari, dokazana činjenica je da poseduju nociceptore - nervne receptore koji su neurološki preduslov za osećaj bola. Zbog njihovog postojanja, insekti su sposobni da reaguju na neprijatne i potencijalno štetne stimuluse. Mašine-roboti ne poseduju nervni sistem i nemaju ni mogućnost percepcije bola ili doživljaja stresa. Zbog ove ključne razlike namerno ili slučajno ispuštene u „uprošćavanju“ radi približavanja deci, čini se fundamentalna etička, edukativna i naučna greška (čak i u pogledu neurobiologije!).
b) „ ... U svom dvorištu. Uz pomoć nauke, naravno!“
Vrste bubašvaba koje žive u blizini čoveka na području Srbije su Blatella germanica (smeđa bubašvaba ili buba rus) i Blatella orientalis (orijentalna bubašvaba, u narodu poznata kao „obična“ bubašvaba). Sa svojih maksimalnih 1,5 cm, odnosno max. 3 cm, ove dve vrste su značajno sitnije od egzotičnih vrsta iz rodova Eublaberus i Blaberus (6,5/7,5) cm, koje se koriste u projektu RoboRoach i za koje je elektronsko kolo prilagođeno. Kod nas se mogu povremeno pronaći jedino u specijalizovanim trgovinama. Dakle, ideja da deca mogu da „robotizuju“ bubašvabe iz svog okruženja („iz svojih dvorišta“, iako navedeni insekti žive uglavnom u kućama) pada u vodu, a sa njom i „moralni argument“ da eksperiment koristi insekte koji su štetočine i koji bi ionako bili ubijeni. Roditeljima ni na koji način nije predočeno da se ne radi o običnim „bubašvabama-štetočinama“, već o insektima koji su im samo evolutivno srodni.
Navedene tropske bubašvabe u svom prirodnom staništu ne žive u blizini ljudi, pa ne predstavljaju „štetočine“, već naprotiv ekološki veoma korisne organizme. Ako im nije naznačeno, laici ih ne percipiraju kao „bubašvabe“. One moraju biti kupljene/nabavljene za svrhu eksperimenta od uzgajivača, što ih ne razlikuje od drugih, „viših“ životinja koje stradaju u eksperimentima. Na ovaj način deci se u veoma ranom uzrastu opravdava ovakva (zlo)upotreba životinja i prikazuje se „normalnom“, iako je ona nešto o čemu se vodi konstantna etička debata i u naučnim krugovima i u javnosti i prema čemu postoji značajan otpor.
4. RoboRoach je komercijalni proizvod. Kompanija Grega Gejdža Backyard Brains prodaje je na svom sajtu po „misionarskoj“ ceni od 99 američkih dolara - što je za domaće pojmove prilična suma za „edukativnu igračku“. Verujemo da ako se deci javno predstavlja nešto što je zapravo proizvod koji se može kupiti, a ne eksponat - da to nekako mora da se naglasi, jer je u pitanju i prezentacija proizvoda, a ne samo edukativni performans.
print screen: backyardbrains.com/products/roboroach
5. Backyard Brains imaju i druge, izuzetno interesantne edukativne projekte i proizvode koji ne koriste žive životinje, poput Human-Human Interface, koji je Greg Gejdž već predstavio u Beogradu u maju prošle godine, pred manjim auditorijumom. Smatramo da ti projekti ne zaostaju u svom edukativnom potencijalu u odnosu na RoboRoach, štaviše, superiorniji su u odnosu na njega jer izostaju manjkavosti i nedoslednosti koje smo istakli u prethodnim tačkama.
Takođe, smatramo da Festival nauke ne sme da promoviše jednu ovako neetičku „zabavu“ čime devalvira živote životinja i degradira život u svojoj biti. Život je savršenstvo sam po sebi, bilo da se radi o bubašvabi ili čoveku. U čemu je poenta obrazovanja iz oblasti nauka o životu (life sciences), ako mladu publiku ne učimo o vrednosti samog života?
Nadamo se da će organizatori Festivala nauke shvatiti važnost etike u oblikovanju pogleda na svet naše dece i povući žive životinje iz programa Festivala.
Radionica iz oblasti zaštite oglednih životinja u OŠ „Svetozar Marković“ sa učenicima 7-og razreda, jun 2015.
U Ekološkom magazinu Čekajući vetar na Drugom programu Radio Beograda emitovanom 29. novembra 2015.g. možete slušati o Konferenciji o klimatskim promenama, o Petku bez krzna i Festivalu nauke sa posebnim osvrtom na RoboRoach prezentaciju: